Miloš Crnjanski je rođen 1893. godine u mjestu Čongradu u Mađarskoj. Osnovnu školu je završio u Pančevu, gimnaziju u Temišvaru, a studije na filozofskom fakultetu koje je započeo u Beču, završio je u Beogradu poslije rata.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je vojnik u austrijskoj vojsci. Rat je ostavio dubok trag u njegovoj ličnosti i odrazio se u njegovom stvaralaštvu, naročito zbog činjenice da se borio protiv pripadnika svoga naroda.
U književni život se uključio krajem rata u Zagrebu, gdje je objavio najveći dio svoje lirike.
Po prelasku u Beograd počeo je aktivno da unapređuje srpsku književnost: urednik je prvog modernističkog časopisa "Dan", učestvuje u modernističkim grupama i kružocima, pisac je jednog od manifesta modernizma "Objašnjenje Sumatre", postaje vodeći među poslijeratnim pjesnicima, te sastavlja antologiju kineske i japanske lirike. Desničarski časopis "Ideje" je uređivao 1935. godine.
Godine 1926. Crnjanski je u Vršcu izašao na dvoboj. Dantes je bio Tadija Sondermajer. Crnjanski je svojim bijelim rukavicama ispljuskao po licu petoricu vazduhoplovnih oficira. Četvorica su odbili da se tuku. Sondermajer, koji je na solunskom frontu oborio tri protivnička aviona, nije se sažalio na pjesnika i pristao je na dvoboj. Svjedoci Crnjanskog bili su Dušan Matić i Branko Gavela. Sva trojica su u Vršac stigla rano i odsjela u hotelu "Srbija". Ujutru, na zakazanom mjestu, Crnjanski je imao pravo prvog pucnja. Pjesnik je pogodio lišće, oblake, ali ne i Sondermajera.Oficir je mirno nanišanio u Crnjanskog i tri puta neuspješno pokušao da povuče oroz. Pištolj je bio ispravan, ali oficir nije znao kako se puca iz starinskog pištolja porodice Dunđerski. On je, naime, ujesto oroza hvatao kitnjasti sedefni ukras koji se nalazio ispred njega. Sreća za pjesnika i za nas.
Uslijedili su brojni sudski procesi, poslije kojih je Crnjanski, 1935. godine, otišao u London. U Engleskoj je završio još nekoliko koledža (filmska režija, dramaturgija, spoljna trgovina), ali za njega nije bilo posla. Pokušao je da bude hotelijer, recepcionar, raznosač knjiga, obućar, ali bez uspjeha. Sjedi u podrumu jedne knjižare za četiri funte nedjeljno. Kod konjušara bivše vicekraljice Indije dobija skroman stan. Tu je pisao "Drugu knjigu Seoba" dok je njegova supruga Vida pravila lutke. "One su bile tako lepe i ništa nije bilo lepo osim njih," kaže Crnjanski. Popodne bi on odlazio u šetnju. "Moja žena je mislila da ću poludeti. Vraćao sam se popodne iz pustih parkova i govorio: Pavle odbija da umre. Koji Pavle, pitala je. Pavle Isaković."
Iz Londona se vratio 1965. godine, kada je čuo da se njegova djela ponovo objavljuju u domovini. Kada je došao, rekao je: "Došao sam ovde da sanjam na šest jezika. Ne bojim se smrti, ja sam već toliko puta umirao. Moja prva smrt bila je moje rođenje."
Crnjanski nije govorio šest, nego osam jezika: mađarski, njemački, engleski, francuski, italijanski, portugalski, španski i ruski. I pored toga, u Pančevu su, već čuvenom književniku, po povratku iz Londona, dali da đacima predaje gimnastiku.
Miloš Crnjanski je napisao:
-zbirku pjesama "Lirika Itake";
-poemu "Stražilovo";
-kratak lirski roman "Dnevnik o Čarnojeviću";
-putopise "Ljubav u Toskani", "Pisma iz Pariza";
-romane "Seobe", "Druga knjiga Seoba", "Roman o Londonu".
Crnjanski je umro 1977. godine, ali to nije njegova konačna smrt. Živjeće dok god živi u djelima, u jeziku i u nama.
“Mreža Crnjanski” http://crnjanski.net/
Mrеža Crnjanski je baza podataka koja sadrži osnovne informacije o životu i radu Miloša Crnjanskog, kao i biblioteku izabranih tekstova o ovim piscu, pre svega akademske, ali i publicističke provinijencije.