Razvod
_Na lestvici trauma razvod zauzima visoko mesto, odmah posle smrti drage osobe. Raspad porodice zbog razvoda braka pokazao se kao jedan od najvećih rizika po psihološko i emotivno zdravlje i razvoj deteta. Nekada roditelji, zbog toga što i sami prolaze kroz životnu krizu, ne shvataju koliko je njihovoj deci teško.
Reakcije dece na razvod roditelja su različite.Pa ipak, sva deca su uznemirena.Iako većina njih shvata da je brak roditelja nesrećan, većina bi volela da se on nastavi. Često deca ne mogu da razumeju razloge zbog kojih roditelji nisu više zajedno. Postaju tužna i plaše se da će izgubiti kontakt sa roditeljem koji odlazi iz doma. Međutim, istraživanja pokazuju da posle pet, šest godina mali procenat dece smatra da su roditelji pogrešili što su se razveli.
Ono o čemu bivši supružnici moraju da vode računa jeste njihov odnos posle razvoda, jer od toga zavisi i emotivni i psihološki razvoj njihove dece. Moraju da znaju da su reči i ponašanja obojena negativnim osećanjima, kao i stalno međusobno optuživanje veoma štetni za emocionalni i psihički razvoj dece. Deci je potrebno da znaju da su i dalje voljena i da će im oba roditelja kvalitetno posvetiti vreme.
Reakcije dece na razvod roditelja zavise od mnogih faktora, ali jedan od najvažnijih je uzrast deteta. Svako dete oseća strah od razdvajanja. Na ranom uzrastu deca su osetljiva na odvajanje od majke. Međutim, strah da će ih napustiti oni koji ih vole ne jenjava ni na kasnijem uzrastu. Strah od napuštenosti je povezan sa subjektivnim osećajem krivice.Dete može da doživi razvod kao posledicu nečega što je ono uradilo.
Deca se posle razvoda roditelja osećaju uplašeno i zbunjeno. Mogu da postanu agresivniji, naročito dečaci. Oni često traže neku drugu mušku figuru za stvaranje novih emotivnih veza kao kompenzaciju za odnos koji gube.
Roditelji moraju jasno i jednostavno deci da objasne kojim će novim putem njihov život da se nastavi, uz poštovanje ličnosti drugog roditelja. Neophodno je nastaviti sa ustaljenim dnevnim rutinama, ponašati se prema detetu kao i ranije. Ako roditelj postane hladan i traži veću disciplinu, to će dodatno pojačati osećanje straha i anksioznost deteta.
Za decu od šest do devet godina karakteristična reakcija je tuga i plakanje. Roditelj koji ne živi sa njim nedostaje mu. Dete počinje da se oseća krivim za razvod roditelja. U tom slučaju detetu treba dozvoliti da se emotivno prazni plakanjem. Treba ga uveriti da je to uredu i da je to normalan reakcija. Važno je da dete shvati da nije ono krivo za razvod roditelja.
Deca od devet do jedanaest godina jasno izražavaju ljutnju koja je najčešće usmerena baš na roditelja sa kojim ostaju da žive. Dečaci su najčešće agresivniji nego inače, a devojčice se povlače u sebe. Uspeh i zainteresovanost za školu su ugroženi.
Roditelji moraju da prihvate činjenicu da su deca na njih ljuta i da ta njihova emocija proizilazi iz osećanja nemoći zbog događaja koji nisu želeli i nemogućnosti da ga kontrolišu.Ovo ponašanje je reakcija i faza koja će vremenom, uz pravilan stav i ponašanje oba roditelja, proći.
RAZVOD ILI ZAJEDNIČKI ŽIVOT ZBOG DECE?
Kada supružnički par više nema skoro ništa da kaže, kada su sukobi češći nego periodi mira, kada je vrlo malo stvari zbog kojih bi se trebalo potruditi oko te veze i ostati zajedno, mnogi parovi se nađu pred dilemom, razići se ili ostati zajedno zbog dece.
Da li mogu i da li treba da deca budu sredstvo koje će da previše rasklimanu ljubav drži zajedno?
Ostati zajedno zbog dece radi njihovog dobra ili se razići, ali ne zaboraviti roditeljsku ulogu? Ni stručnjacima nije lako da odgovore na ovo pitanje. Da li je manja šteta zanemariti bračnu krizu i kreirati za dete sliku prave porodice ili se razdvojiti i potruditi da detetu, iako su mu roditelji rastavljeni, ništa ne smeta, ni u emotivnom ni u materijalnom smislu. I jedna i druga odluka za sobom povlače određene posledice.
Pedagozi i psiholozi na ovo pitanje ne mogu da daju jednoglasan odgovor. U jednom se svi slažu: razvod je uvek neprijatan, odluka o razvodu teška i svakako je ne treba doneti nepromišljeno i na prečac.
Dok su nekada parovi, uprkos neslaganjima, do kraja života ostajali zajedno ( što takođe nije dobro ), danas se odluka o prekidu donosi olako i često prebrzo. I to na štetu dece. Svaki razvod predstavlja porodičnu katastrofu i to treba imati na umu pre nego se stavi tačka. Raspad braka posebno se jako odražava na decu u prve četiri godine života. Istraživanja pokazuju da dečaci koji ostanu bez oca u dobu mlađem od četiri godine imaju šest puta veću verovatnoću da će patiti od sindroma nedostatka pažnje. U prvim godinama života sazreva dečiji osećaj sopstvene vrednosti i to, dobrim delom, u naizmeničnoj igri vezivanja za oca i majku, pa gubitak jednog od roditelja kod deteta izaziva unutrašnji razdor.
Upravo zbog mogućih posledica po dete, roditeljima koji razmišljaju o razvodu savetuje se da još jednom provere da li je moguće pronaći zajednički put. Treba, zašto ne i uz stručnu pomoć, istražiti postoji li možda u vezi još uvek zdrav osnov. Izazivaju li zajedničke uspomene još uvek osećanje sreće? Osećamo li i dalje za partnera nešto, ali je to palo u drugi plan zbog trenutnih nesuglasica? Da li ste sposobni još uvek zajedno da se smejete? Na ljubavi treba raditi.
Često deca posle razvoda roditelja osećaju krivicu, povlače se u sebe, popuštaju u učenju.
Iako je važno sve pokušati da bi se spasla veza radi dece, nekada ostati zajedno, uprkos tome što veza ne funkcioniše, može da izazove više štete nego šok zbog razvoda. Dečaci i devojčice koji moraju da žive sa činjenicom da roditelji više ne razgovaraju ili se, pak, neprekidno svađaju, razlog za nedostatak ljubavi traže u sebi. Kod njih se razvija osećaj krivice, što se negativno odražava na njihovo samopouzdanje. Kod dece se reflektuje ponašanje njihovih roditelja. Prisilan zajednički život bez ljubavi često ima fatalne posledice, a to je nesposobnost zdravog funkcionisanja u društvu i uspostavljanja zdravih odnosa.
Deca čiji roditelji žive zajedno iako se ne podnose imaju teškoće u druženju sa vršnjacima. Oni primećuju laži svojih roditelja, pa im takav odnos služi kao model za kasniji život. Ta deca odrastaju u nepoverljive osobe, koje imaju teškoća u ostvarivanju bliskosti.
Dakle, ako osećate duboku odbojnost prema partneru ili se bojite da partnerovo ponašanje nije dobro za dete, razvod je ispravno rešenje jednostavno zato što predstavlja manje zlo. To potvrđuje još jedno istraživanje: u proseku, deca čiji su roditelji rastavljeni mnogo su bolje uklopljena u društvo nego ona iz problematičnih porodica. Presudno je za dobro deteta hoće li se njegova situacija posle razvoda roditelja osetno popraviti ili ne. Utvrđeno je da oblik zajedničkog života nije toliko važan koliko je važan kvalitet odnosa između deteta i roditelja. Jer roditelji ostajemo bez obzira na razvod.
Reakcije dece na razvod roditelja su različite.Pa ipak, sva deca su uznemirena.Iako većina njih shvata da je brak roditelja nesrećan, većina bi volela da se on nastavi. Često deca ne mogu da razumeju razloge zbog kojih roditelji nisu više zajedno. Postaju tužna i plaše se da će izgubiti kontakt sa roditeljem koji odlazi iz doma. Međutim, istraživanja pokazuju da posle pet, šest godina mali procenat dece smatra da su roditelji pogrešili što su se razveli.
Ono o čemu bivši supružnici moraju da vode računa jeste njihov odnos posle razvoda, jer od toga zavisi i emotivni i psihološki razvoj njihove dece. Moraju da znaju da su reči i ponašanja obojena negativnim osećanjima, kao i stalno međusobno optuživanje veoma štetni za emocionalni i psihički razvoj dece. Deci je potrebno da znaju da su i dalje voljena i da će im oba roditelja kvalitetno posvetiti vreme.
Reakcije dece na razvod roditelja zavise od mnogih faktora, ali jedan od najvažnijih je uzrast deteta. Svako dete oseća strah od razdvajanja. Na ranom uzrastu deca su osetljiva na odvajanje od majke. Međutim, strah da će ih napustiti oni koji ih vole ne jenjava ni na kasnijem uzrastu. Strah od napuštenosti je povezan sa subjektivnim osećajem krivice.Dete može da doživi razvod kao posledicu nečega što je ono uradilo.
Deca se posle razvoda roditelja osećaju uplašeno i zbunjeno. Mogu da postanu agresivniji, naročito dečaci. Oni često traže neku drugu mušku figuru za stvaranje novih emotivnih veza kao kompenzaciju za odnos koji gube.
Roditelji moraju jasno i jednostavno deci da objasne kojim će novim putem njihov život da se nastavi, uz poštovanje ličnosti drugog roditelja. Neophodno je nastaviti sa ustaljenim dnevnim rutinama, ponašati se prema detetu kao i ranije. Ako roditelj postane hladan i traži veću disciplinu, to će dodatno pojačati osećanje straha i anksioznost deteta.
Za decu od šest do devet godina karakteristična reakcija je tuga i plakanje. Roditelj koji ne živi sa njim nedostaje mu. Dete počinje da se oseća krivim za razvod roditelja. U tom slučaju detetu treba dozvoliti da se emotivno prazni plakanjem. Treba ga uveriti da je to uredu i da je to normalan reakcija. Važno je da dete shvati da nije ono krivo za razvod roditelja.
Deca od devet do jedanaest godina jasno izražavaju ljutnju koja je najčešće usmerena baš na roditelja sa kojim ostaju da žive. Dečaci su najčešće agresivniji nego inače, a devojčice se povlače u sebe. Uspeh i zainteresovanost za školu su ugroženi.
Roditelji moraju da prihvate činjenicu da su deca na njih ljuta i da ta njihova emocija proizilazi iz osećanja nemoći zbog događaja koji nisu želeli i nemogućnosti da ga kontrolišu.Ovo ponašanje je reakcija i faza koja će vremenom, uz pravilan stav i ponašanje oba roditelja, proći.
RAZVOD ILI ZAJEDNIČKI ŽIVOT ZBOG DECE?
Kada supružnički par više nema skoro ništa da kaže, kada su sukobi češći nego periodi mira, kada je vrlo malo stvari zbog kojih bi se trebalo potruditi oko te veze i ostati zajedno, mnogi parovi se nađu pred dilemom, razići se ili ostati zajedno zbog dece.
Da li mogu i da li treba da deca budu sredstvo koje će da previše rasklimanu ljubav drži zajedno?
Ostati zajedno zbog dece radi njihovog dobra ili se razići, ali ne zaboraviti roditeljsku ulogu? Ni stručnjacima nije lako da odgovore na ovo pitanje. Da li je manja šteta zanemariti bračnu krizu i kreirati za dete sliku prave porodice ili se razdvojiti i potruditi da detetu, iako su mu roditelji rastavljeni, ništa ne smeta, ni u emotivnom ni u materijalnom smislu. I jedna i druga odluka za sobom povlače određene posledice.
Pedagozi i psiholozi na ovo pitanje ne mogu da daju jednoglasan odgovor. U jednom se svi slažu: razvod je uvek neprijatan, odluka o razvodu teška i svakako je ne treba doneti nepromišljeno i na prečac.
Dok su nekada parovi, uprkos neslaganjima, do kraja života ostajali zajedno ( što takođe nije dobro ), danas se odluka o prekidu donosi olako i često prebrzo. I to na štetu dece. Svaki razvod predstavlja porodičnu katastrofu i to treba imati na umu pre nego se stavi tačka. Raspad braka posebno se jako odražava na decu u prve četiri godine života. Istraživanja pokazuju da dečaci koji ostanu bez oca u dobu mlađem od četiri godine imaju šest puta veću verovatnoću da će patiti od sindroma nedostatka pažnje. U prvim godinama života sazreva dečiji osećaj sopstvene vrednosti i to, dobrim delom, u naizmeničnoj igri vezivanja za oca i majku, pa gubitak jednog od roditelja kod deteta izaziva unutrašnji razdor.
Upravo zbog mogućih posledica po dete, roditeljima koji razmišljaju o razvodu savetuje se da još jednom provere da li je moguće pronaći zajednički put. Treba, zašto ne i uz stručnu pomoć, istražiti postoji li možda u vezi još uvek zdrav osnov. Izazivaju li zajedničke uspomene još uvek osećanje sreće? Osećamo li i dalje za partnera nešto, ali je to palo u drugi plan zbog trenutnih nesuglasica? Da li ste sposobni još uvek zajedno da se smejete? Na ljubavi treba raditi.
Često deca posle razvoda roditelja osećaju krivicu, povlače se u sebe, popuštaju u učenju.
Iako je važno sve pokušati da bi se spasla veza radi dece, nekada ostati zajedno, uprkos tome što veza ne funkcioniše, može da izazove više štete nego šok zbog razvoda. Dečaci i devojčice koji moraju da žive sa činjenicom da roditelji više ne razgovaraju ili se, pak, neprekidno svađaju, razlog za nedostatak ljubavi traže u sebi. Kod njih se razvija osećaj krivice, što se negativno odražava na njihovo samopouzdanje. Kod dece se reflektuje ponašanje njihovih roditelja. Prisilan zajednički život bez ljubavi često ima fatalne posledice, a to je nesposobnost zdravog funkcionisanja u društvu i uspostavljanja zdravih odnosa.
Deca čiji roditelji žive zajedno iako se ne podnose imaju teškoće u druženju sa vršnjacima. Oni primećuju laži svojih roditelja, pa im takav odnos služi kao model za kasniji život. Ta deca odrastaju u nepoverljive osobe, koje imaju teškoća u ostvarivanju bliskosti.
Dakle, ako osećate duboku odbojnost prema partneru ili se bojite da partnerovo ponašanje nije dobro za dete, razvod je ispravno rešenje jednostavno zato što predstavlja manje zlo. To potvrđuje još jedno istraživanje: u proseku, deca čiji su roditelji rastavljeni mnogo su bolje uklopljena u društvo nego ona iz problematičnih porodica. Presudno je za dobro deteta hoće li se njegova situacija posle razvoda roditelja osetno popraviti ili ne. Utvrđeno je da oblik zajedničkog života nije toliko važan koliko je važan kvalitet odnosa između deteta i roditelja. Jer roditelji ostajemo bez obzira na razvod.